“Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne. “
sv. Edith Stein
Dolazak sestara u Mariju Bistricu
Papa Ivan Pavao II. prilikom svog prvog dolaska u Hrvatsku blagoslovio je kamen temeljac za novi Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca, 11. rujna 1994. Gradnja je započela te iste godine zahvaljujući kardinalu Franji Kuhariću.
Uoči drugog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku i proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, 3.10.1998., devet sestara bosonogih karmelićanki preselilo se iz Karmela u Brezovici pokraj Zagreba u novosagrađeni Karmel u Mariji Bistrici.
Kako samostan i crkva još nisu bili dovršeni, blagoslovljeni su naknadno 12.2.2000. kada je i svečano zatvorena klauzura. Slavlje je predvodio nadbiskup Josip Bozanić.
Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca smješten je s druge strane bistričke Kalvarije, u podnožju ispod 11. i 12. postaje Križnog puta.
Karmel i Svetište Majke Božje Bistričke dvije su velike ljubavi bl. Alojzija Stepinca, dva mjesta u koja je on rado dolazio i u njima pronalazio Božju snagu. Kao nadbiskup koadjutor pješice je svake godine predvodio hodočasnike u Mariju Bistricu i tu se molio pred Gospinim likom za povjerene mu duše.
Bl. Alojzije je znao koliko je molitva važna za narod i za svećenike, stoga je želio u svoju nadbiskupiju dovesti jedan kontemplativni red. Kada je 1939. karmelićankama u Austriji i Njemačkoj prijetila opasnost od protjerivanja, bl Alojzije je pozvao četiri Hrvatice iz Karmela u Austriji da dođu živjeti u Brezovicu pokraj Zagreba, što su one i učinile.
Kada su bl. Stepinca jednom pitali koje je njegovo najveće djelo, odgovorio je da je to dolazak karmelićanki u njegovu nadbiskupiju. Iz Karmela u Brezovici, osim bistričkog Karmela, proizašla su još druga dva u Hrvatskoj: jedan u Kloštar Ivaniću i drugi u Breznici Đakovačkoj, te jedan Karmel u BiH, u Sarajevu.
Život u zajednici
Klauzura
Kontemplativni način života posvećen isključivo molitvi zahtijeva tišinu i povučenost. Njih omogućuje klauzura. Papinska klauzura koju živimo u našem Karmelu podrazumijeva fizički odijeljen prostor u kojem žive isključivo redovnice, monahinje, i nije moguć ulazak drugim osobama. Ujedno znači i da redovnice iz prostora klauzure ne izlaze osim radi posjete liječniku ili administrativnih poslova koje nitko drugi ne može obaviti umjesto njih.
Klauzura odgovara zahtjevu biti s Gospodinom dan i noć. Ona je znak da se u njoj živi isključivo za Boga i da se Njemu ništa ne pretpostavlja. Slobodno odabran život u klauzuri označava radikalnu izvanjsku odijeljenost radi unutarnje odijeljenosti i slobode.
Ona je prihvaćena kao dar i izabrana kao odgovor ljubavi. Ona je mjesto duhovnog zajedništva s Bogom, s braćom i sestrama, gdje ograničenje prostora i kontakata omogućuju utjelovljenje evanđeoskih vrijednosti.
„Birajući ograđeni prostor kao mjesto života, klauzurne monahinje sudjeluju u Kristovu poništenju, po radikalnom siromaštvu koje se izražava u odricanju ne samo svih stvari, nego i prostora, kontakata, toliko stvorenih dobara. One se žrtvuju s Isusom za spasenje svijeta. Njihov prinos, osim vida žrtve i ispaštanja, poprima i vid zahvaljivanja Ocu, sudjelovanjem u zahvaljivanju ljubljenom Sinu. Tako ukorijenjena, klauzura nije samo asketsko sredstvo, nego jedan način življenja Kristove Pashe… Klauzura budi onu ćeliju srca u kojoj je svatko pozvan živjeti sjedinjenje s Gospodinom. Prihvaćena kao dar i izabrana kao odgovor ljubavi, ona je mjesto duhovnog zajedništva s Bogom te s braćom i sestrama.” (Ivan Pavao II., Vita Consecrata)
Molitva
Poziv karmelićanke je trajna molitva. Trajno prebirati u srcu Božju Riječ, razmišljati o njoj dan i noć, po njoj i od nje živjeti. Dva puta dnevno posvećujemo osobnom razmatranju, a sedam puta dnevno zajedno molimo liturgiju časova: Jutarnju, Večernju, Treći, Šesti i Deveti čas, Povečerje i Službu čitanja. Svakodnevno imamo osobno duhovno čitanje. Izvor i vrhunac našega života je sv. Euharistija koju slavimo svaki dan.
Povlašteni trenuci i posebnost Karmela je osobno razmatranje koje imamom ujutro i uvečer. U koru, u šutnji, zajedno, a opet osobno, svaka sestra na svoj način. Prijateljujemo s Gospodinom razmatrajući Njegovu riječ, Njegova otajstva, osluškujući, gledajući i promatrajući ga s ljubavlju. Nastojeći biti sva Isusova, sva u Njemu i za Njega.
Pozvane smo na kontemplaciju u molitvi i životu s ciljem sjedinjenja s Bogom. Naš apostolat je molitva. Tko je započeo ulaziti u zamak duše vlastitog srca i ondje našao živoga i pravoga Boga, zna da Bog čuva neistraživa bogatstva za svoje prijatelje.
Karmelski red je od svojih početaka iskusio kontemplativni poziv i on je značajni dio njegove duhovnosti. Sv. Terezija Avilska u Zamku duše piše: Mi što nosimo ovo sveto odijelo Karmela sve smo pozvane na molitvu i kontemplaciju.
Kontemplacija je dar Božji, život ljubavi i hoda s Bogom. Ona je motrenje, gledanje Boga, već na ovom svijetu. Bog je daje kome hoće, kada i na koji način hoće. Ne može se zadobiti. Ona je milost za koju se možemo samo pripremiti i biti otvoreni vježbajući se u ljubavi, nenavezanosti i poniznosti.
Šutnja
Da bi se čulo Gospodina potrebno je utihnuti. Ušutiti. Dopustiti Gospodinu da progovori srcu. Zbog toga je srce molitve i odnosa s Bogom šutnja. Karmelićanke izbjegavaju suvišne razgovore kako bi šuteći živjele u Božjoj prisutnosti.
Velika šutnja u karmelu započinje nakon molitve Povečerja i traje do svršetka Jutarnje. U drugo vrijeme je dopušteno razgovarati samo ono što je nužno, radi međusobnih dogovora oko posla. Za vrijeme zajedničkih obroka slušamo čitanje duhovnog štiva. Istovremeno, kako bismo rasle u zajedništvu i bolje upoznavale sebe, svakodnevno provodimo određeno vrijeme nakon ručka i večere u međusobnom druženju, radu i razgovoru. U danima slavlja dopušteni su razgovori preko dana.
„Šutnja podrazumijeva nutarnju ispražnjenost kako bi se u nama sve više mogao nastaniti Bog; kada u nutrini vlada buka, ne može se primiti ništa ni nikoga… Šutnja Djevice Marije bila je ujedno šutnja bogata ljubavlju jer nas ljubav uvijek čini raspoloživima za primanje Drugoga i drugih.“ (Papa Franjo, Apostolska konstitucija Vultum Dei quaerere o ženskom kontemplativnom životu)
Rad
Kontemplacija traži djela. Ona se ostvaruje u običnom, svakidašnjem životu, naizgled neznatnom. Utrošenom od časa do časa u radosno darivanje sebe Gospodinu, za spas braće. U služenju zajednici, u zaboravu same sebe i u potpunoj raspoloživosti za druge.
Karmelsku svakodnevnicu čini skladna izmjena vremena molitve, rada i odmora. U radno vrijeme radimo sve ono što majke radi u svojoj obitelji: kuhamo, peremo, šivamo, čistimo, obrađujemo vrt, uređujemo okoliš… Uz to izrađujemo razne ručne radove. Čineći tako, nasljedujemo Blaženu Djevicu Mariju koja je sve to radila u Nazaretu, u Svetoj obitelji.
Prema želji obnoviteljice karmela sv. Terezije Avilske, bosonoge karmelićanke nemaju stalnih prihoda i žive od Božje providnosti – darova ljudi čija srca otvara sam Bog, ali i od rada svojih ruku. U našem Karmelu izrađujemo čestitke i slike u raznim tehnikama: od prešanog cvijeća, s koncem, od slame, svile i na platnu. Izrađujemo škapulare, relikvije, krunice, krsne haljinice i svijeće. Također pišemo i surađujemo kod prevođenja i tiskanja knjiga.
„Kako rad ne bi ugasio duh kontemplacije… i kako bi vaš život bio život siromašan u stvari i u duhu… svoj rad obavljajte predano i vjerno, ne dopuštajući se u tome uvjetovati mentalitetom učinkovitosti i aktivizma suvremene kulture.“ (Papa Franjo, Apostolska konstitucija Vultum Dei quaerere o ženskom kontemplativnom životu)
Žrtva
Sav život u Karmelu prožet je žrtvom. Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. (Mt 16,24) To je poziv upućen svakome koji želi slijediti Krista, osobito onima koje predaju svoj život njemu polažući zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće. Krist poziva, ne prisiljava. Daje priliku ići za njim, ali i ukazuje na to kakav je njegov put. Dragocjen i zahtijevan.
Hodati za Kristom traži trajno odricanje od sebe i nošenje vlastitog križa. Ali ne bilo kako, nego iz ljubavi prema Kristu. Za spas duša, za potrebe Crkve, posebno svećenika, za narod i svijet.
Križ je sastavni dio naše naravi. Stvoreni smo za uzvišene stvari i one nas vuku prema Nebu, a ljudska nas narav sa svojim ograničenostima vuče zemlji. Ono za što smo stvoreni, a to je život u Bogu, je vertikala, a ono što stvarno jesmo, jest horizontala. To je križ. “Tko pripada Kristu taj mora proživjeti cijeli Kristov život. On mora dozrjeti do Kristove dobi odrasla čovjeka. On mora jednom poći na križni put u Getsemani i na Golgotu.“ (sv. Benedikta od Križa)
Samoća i zajedništvo
Bosonoge karmelićanke žive pustinjačko-zajedničarski život. To je život osobne molitve, šutnje i osame, ali istovremeno i život u zajedništvu sa sestrama kroz zajedničku molitvu, rad, druženje i međusobno dijeljenje duhovnih i materijalnih dobara.
Svoju samoću i cjelokupni život stavljamo u službu Crkve prikazujući sva svoja nastojanja za spas duša, osobito za potrebe svećenika. Biti sama s Bogom samim, za braću, za Crkvu. To je smisao karmelske samoće. Dok slijedimo Krista molitelja, Krista koji se povlači na goru i moli, uzor nam je Marija koja u svom srcu trajno čuva i prebire Riječ Božju.
U Karmelu se svakodnevno izmjenjuju vremena samoće i zajedništva. Osobne i zajedničke molitve. Šutnje i razgovora sa sestrama. Traženja Božjeg lica nasamo i njega samoga u bližnjemu.
„Bratski život u zajednici temeljni je dio redovničkog života općenito, a napose monaškog… Bratsko zajedništvo preslika je Božjeg načina postojanja i darivanja. Ono svjedoči da je Bog ljubav (1 Iv 4,8.16)… bratski život u zajedništvu je također prvi oblik evangelizacije: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 13,34-35).“ (Papa Franjo, Apostolska konstitucija Vultum Dei quaerere o ženskom kontemplativnom životu)
Galerija
