“Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti.”
sv. Terezija Avilska
Imam li poziv?
Duhovni poziv je milost, dar i otajstvo. On je često tajna i samima onima koji su se odazvali. Isus Krist je onaj koji poziva i izabire. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas…”(Iv 15,16). Pred tom tajnom se kleči, šuti, moli i zahvaljuje.
Duhovni poziv je uvijek osoban i izranja iz nutrine bića. Ne može se nametnuti, ali niti svojevoljno odabrati. Da bi se ostvario duhovni poziv potrebno je troje. Bog poziva; osoba se u slobodi odaziva i prihvaća poziv; zajednica potvrđuje poziv primajući osobu u zajednicu. Ako jedno od toga nedostaje, poziv nije istinit.
Kako to izgleda kada Bog zove? Uvijek drugačije i jedinstveno. Ne postoje dva ista puta. Kod nekog postoji tiha želja za posvećenim životom od djetinjstva. Kod drugog Bog progovori kroz neočekivana prosvjetljenja i obrate u životu. Kao što smo različito stvoreni, tako nas različito i poziva.
Ima nešto što povezuje one koji su pozvani, a to su duboki mir i radost jer idu na pravo mjesto. To je spoznaja da smo tamo gdje nas Gospodin zove kod kuće – u kući Oca svojega.
Zaljubljenost, zagledanost u Krista je temelj bez kojeg nema duhovnog poziva.
Uspon na goru Karmel
Put do Karmela je različit od osobe do osobe, ali je uvijek u pitanju Božji poziv, put ljubavi Božje prema osobi. Djevojke koje dolaze u Karmel trebaju imati najmanje 18 godina i završenu srednju školu te opće i vjersko obrazovanje. Prije ulaska u samostan na iskustvo (kandidatura), trebaju biti u kontaktu sa zajednicom barem godinu dana. Nakon toga mogu provjeriti svoje zvanje živeći s nama u klauzuri do tri mjeseca. Ako shvate da je to njihov životni put i odluče se vratiti, ulaze u postulaturu, zatim slijedi oblačenje i ulazak u novicijat, potom polažu i obnavljaju privremene zavjete. Na kraju polažu svečane (doživotne) zavjete.
Cijeli taj put početne formacije traje najmanje devet godina. I to je početak uspona, kraj početne formacije, nakon koje slijedi trajna. „Pod trajnom ili neprekidnom formacijom podrazumijeva se cjeloživotni hod, i osobni i zajedničarski, koji mora voditi do suobličenja Gospodinu Isusu i usvajanja njegovih osjećaja u njegovu potpunom darivanju Ocu.“ (Papa Franjo, Cor Orans)
Svjedočanstva
To je istina
Prva klica mog redovničkog zvanja probuđena je negdje u osmom razredu osnovne škole. Kao djevojčica promatrala sam časne sestre u našoj župi i u dubini duše poželjela sam biti kao one. Tu sam svoju želju priopćila svojim roditeljima, a oni su bili uvjerenja da sam još premlada da krenem na taj put. Dolaskom u Zagreb u trećem razredu srednje škole definitivno sam odlučila posvetiti se Bogu. Početkom četvrtog razredu srednje škole ušla sam u jednu zajednicu Bogu posvećenih osoba u svijetu i u toj sam zajednici bila devet godina. U međuvremenu sam završila i fakultet. Na četvrtoj godini studija opet se u meni javila želja za redovništvom, a zajednica koja je zaokupljala moje misli bila je karmelska.
Karmel sam upoznala čitajući autobiografiju sv. Terezije od Djeteta Isusa Povijest jedne duše i posjećujući sestre u Karmelu u Brezovica pokraj Zagreba. Nakon nekoliko godina razmišljanja, razgovora s duhovnicima, odlučila sam poći u novu avanturu života s Bogom, kao karmelićanka. U sebi sam prepoznala duboku čežnju za Bogom koji me poziva na jednu radikalnost – ostaviti sve da dobijem Sve. Ta u Bogu je sve naše dobro. Karmel je oduvijek u Crkvi pojam jedne radikalnosti, odijeljenosti od svijeta i to me privuklo. Bog je tako velik, tako dobar da mu se isplati izručiti čitav život. Dragi Bog mi je toliko toga darovao, i ja mu želim na ovaj način uzvratiti, živeći samo za njega. Kao što kaže sv. Terezija Avilska: „Bog sam je dosta!” To je istina!
Kraljica Karmela je izabrala mene?!
Bit ću misionarka – mislila sam kao prvopričesnica čitajući u MAK-u o Majci Tereziji i o. Anti Gabriću, iako nisam željela poći u Indiju, nego u Afriku. Kad sam, primivši Svetu Potvrdu, prvi put čula pjesmu Krist na žalu, znala sam da me Bog zove, da baš mene traži za velika djela. Bilo me strah to priznati samoj sebi, a pogotovo nekome drugome – premda sam svaki put kad bih čula tu pjesmu jedva zadržavala suze.
Život me odnio dalje, na druge putove, reklo bi se normalne: škola, fakultet, druženja, izlasci, putovanja, zabava, prijateljstva… Za Crkvu, zbog svega toga, nisam imala previše vremena, premda sam cijelo vrijeme redovito svaku večer molila: za uspjeh u školi, za zdravlje, za ljubav… Naizgled sve mi je stvarno i bilo dobro, život mi je išao od ruke, bila sam i zaljubljena, ali negdje u dubini nisam bila zadovoljna. Osjećala sam da me sve to ne usrećuje, jer tražila sam savršenu ljubav, vječnu, onu koja će trajati zauvijek.
Počela sam intenzivno razmišljati o životu, o sebi, o Bogu. Krenula sam redovito na sv. Misu, molila, tražila odgovor na sve što sam nosila u sebi. Molila sam Majku Božju da mi pokaže moj životni put i da mi dade snage da ga prihvatim.
Jednom prilikom došla mi je u ruke knjiga Povijest jedne duše sv. Male Terezije. Ona me dovela u Karmel. Kada sam prvi put ušla u crkvu Karmela u Brezovici, znala sam – to je to, to je ono što tražim. Mislila sam ranije da, kad se netko odlučuje za redovnički život, mora prije upoznati sve redove i družbe i onda izabrati koji mu se najviše sviđa. Od svega toga meni nije bilo poznato ništa, a i o Karmelu tek vrlo malo. Tako je, umjesto da biram ja, Marija – Kraljica Karmela izabrala za mene.
Sad mi je bilo sve jasno: Presveta Djevica ne određuje, kao što ni dragi Bog nikoga ne prisiljava ni na što. Ona mi je samo pokazala ono što sam je molila. I dala mi je vremena da slobodno prihvatim. Na jednom hodočašću u Mariju Bistricu dala sam svoj pristanak: posve sam odlučila da ću biti karmelićanka, ni ne sluteći tada da ću jednog dana živjeti upravo pod okriljem Majke Božje Bistričke, u sunčanoj dolini podno bistričke Kalvarije.
Drugačija glazba
Rad slikarice Ivane Bilić Antičević
Svjedočiti o pozivu? Govoriti o pozivu? Kako uopće govoriti o nečemu što ni tebi samoj nije dokraja jasno? Osvrćući se unatrag, čini se da je to uvijek priča o velikoj i prevelikoj Božjoj dobroti. Tako je nekako i bilo.
Rođena sam kao treće i najmlađe dijete u obitelji. Obitelj je bila tradicionalno vjernička – išlo se nedjeljom na misu i na ručku kod bake zajedno smo molili prije jela. Ali o nekom bližem odnosu s Bogom kao dijete nisam previše razmišljala. Nije mi ni padalo na pamet da bih bila redovnica. Sve drugo prije toga. Mama je nekad za sestru znala pomisliti da bi ona možda mogla tim putem, ali za mene nikako.
Od malih sam se nogu bavila glazbom, svirala sam violončelo i kada bih razmišljala o budućnosti – sve je išlo u tom smjeru. Iako sam redovito primila sve sakramente, već s početkom srednje škole pomalo se moje srce udaljilo od Boga. Činilo mi se licemjerno ići u crkvu kad je taj Bog tamo negdje daleko i ja zapravo uopće ne vjerujem u sve te priče. Činilo se iskrenije tražiti neki vlastiti put. Kad pogledam unatrag, sve je to bilo traženje Boga, jer ga nisam prepoznala tamo gdje je doista i bio. Dosta je to dugo i trajalo, gotovo do polovice mog fakultetskog obrazovanja. Sve te radosti koje svijet, ljudi, glazba, putovanja nude, na kraju krajeva srce koje nije u zajedništvu s Bogom, ostaje jednako prazno. Usprkos tome što sam upisala željenu glazbenu akademiju, nešto je uporno nedostajalo.
Cijelu je situaciju okrenuo susret s prijateljicom koju nisam dugo vidjela, a ona je bila aktivna vjernica. Oborila me s nogu količina njene radosti, vedrine i pouzdanja koju sam prepoznala u njoj. Pitala sam se: „Ma, što je to nevidljivo što ona ima, a ja nemam?”. To mi pitanje nije dalo mira. Ona je također prepoznala to moje traganje i povela me na molitvene susrete Zajednice Krvi Kristove. Tamo sam malo-pomalo počela upoznavati što je to zapravo molitva i da je onaj Bog za kojeg sam mislila da je daleko, zapravo jako, jako blizu, bliže no što sam se ikada mogla nadati. Počela sam upoznavati što je to prava sloboda koju On daje. Otkrila sam isto tako da je ona radost zajedništva s Bogom zarazna i ne možeš joj se oduprijeti! Veliki pečat tom zajedništvu bilo je jedno klanjanje pred Presvetim u Međugorju, kamo sam rado s prijateljima hodočastila. Tamo sam duboko shvatila kako mi je cijeli život darovan od Boga te da odsad može jedino i Njemu samome pripadati. Otada sam znala da Bogu ne mogu dati ništa manje nego – sve. Uza sve je to donijelo veliku i vidljivu promjenu u mojoj svakodnevici: svakodnevnu euharistiju, krunicu i razmatranja, promjenu načina ponašanja i razmišljanja…
Bila su otvorena jedna nova vrata preda mnom, a u srcu je počelo odzvanjati: Karmel, Karmel, Karmel. Da budem iskrena, ne znam ni ja odakle se to stvorilo. Znam samo da je iz koraka u korak bilo prisutno više slobode, više radosti, više otvorenosti. I da me sve nekako nezadrživo vuklo prema tim klauzurnim vratima. Ništa nije bilo teško napustiti, jer znaš da se iza tih velikih tajanstvenih vrata krije ono što te najviše veseli – Bog i Božja volja. I tako, po završetku fakulteta, nakon višegodišnje molitve, promišljanja i razlučivanja, napokon je došao i dan ulaska u Karmel. Otada je prošlo više godina, a tišina Karmela sada zvoni i zvuči dublje nego sva glazba koju bi ljudsko uho moglo zamisliti. Zašto? Jer u njoj prebiva dobri Bog.